Josip Manolić dao je intervju Večernjem listu. Donosimo izvadak.

Na pitanje je li kao načelnik Ozne za Bjelovar znao za pokolj hrvatskih vojnika i civila nakon Drugog svjetskog rata, Manolić je odgovorio:

"Bleiburg je tragedija hrvatskog naroda. Pritom je stradalo i nevinih, ali njih je bilo jako malo. Ipak je tamo u najvećem broju bilo zločinaca koji su se od Beograda, Gradiške, Lepoglave, Jasenovca i svih stratišta povlačili prema zapadu. Taj je obračun bio neminovan jer su te neprijateljske snage pri povlačenju pružale stalan otpor pa su naše partizanske snage napredovale pod bojnom vatrom i ginule. To je posljednji zločin koji su učinili, uključujući i zatvorenike koju su u Lepoglavi poklali prilikom povlačenja. Te snage do zadnjeg časa nisu htjele predati oružje sve dok na kraju, odlučnošću engleskog zapovjednika, nisu zaustavljeni u proboju."

Na pitanje kako je počela njegova karijera u Udbi, Manolić kaže:

"Već 1946. smijenjen sam s dužnosti načelnika u Ozni s izvjesnim prigovorima da nisam dovoljno odlučan u čišćenju terena, tj. hvatanju odbjeglih ustaša koji su se kod jataka skrivali pred novom vlašću. Vojna zapovijed je bila: ako se zločinac sakrije u štalu, ti moraš zapaliti štalu da ga istjeraš van. Ja sam bio protiv takve metode misleći da je bolje opkoliti ga dok god ne izađe sam. Tako sam od lipnja 1946. bio na raspolaganju hrvatskoj Udbi, a u listopadu me zatekao zadatak da iz zagrebačkog zatvora u Lepoglavu sprovedem kardinala Stepinca."

Manolić je komentirao i tužbu Dobroslava Parage koji ga je krajem 90-ih optužio za trovanje kardinala Stepinca:

"To je čista laž koja se režimu htjela prilijepiti kao zločinački potez. Nije bilo trovanja Stepinca, ni govora, a kamoli da sam ja to učinio. On je imao status povlaštenog zatvorenika za kojeg nisu vrijedili pravilnici i zakoni tadašnje države o postupanju sa zatvorenicima. Zbog te sam klevete tužio Paragu i tada je sud tražio od Vatikana da nam ustupi ekspertize o trovanju, no oni nisu htjeli odgovoriti na taj zahtjev pa je sud završio sa zastarom."

O komunističkoj presudi nadbiskupu Stepincu, Manolić kaže:

"Još kada smo 90-ih preuzeli vlast, to se pitanje odmah postavilo. Vrlo smo se brzo složili da je to bila isforsirana presuda režima i da na neki način moramo učiniti tu presudu nevažećom. Postojala su dva načina: da je Sabor poništi ili da idemo na novi sudski proces koji će poništiti presudu. Iako sam se osobno zalagao za ovo potonje, na kraju smo se složili da Sabor donese deklaraciju, a s time se složio i kardinal Franjo Kuharić. Što se mene tiče, Stepinac kazneno nije kriv, ali moralno-politički je odgovoran za određene procese koji su se zbivali u NDH."