Rasprava o korištenju ratnih obilježja iz Domovinskog rata ponovno je otvorila duboke prijepore u hrvatskoj politici. I dok se službeni stav već godinama svodi na to da se oznake pojedinih postrojbi, uključujući i HOS-ove grbove s pripadajućim pozdravom "Za dom spremni", mogu koristiti isključivo u komemorativnim okolnostima, sve je glasnije pitanje: što takva odluka govori o odnosu države prema vlastitoj povijesti i braniteljima?

Politička scena, od lijevih do desnih opcija, gotovo je jednoglasno prihvatila rješenje prema kojem se određena obilježja mogu tolerirati samo na obljetnicama i mjestima stradanja iz Domovinskog rata. No takav pristup mnogi tumače kao nelogičan i kontradiktoran: ako se priznaje da je određeni simbol dio ratne povijesti, zar onda njegovo postojanje ovisi isključivo o kalendaru i ceremonijalnom protokolu?

Spor oko simbola postaje pitanje priznanja postrojbi

Najglasnija kritika stiže od braniteljskih udruga i povjesničara koji upozoravaju da se time, posredno, dovodi u pitanje i status postrojbi koje su te simbole nosile tijekom Domovinskog rata. Podsjećaju da je i u Zakonu o hrvatskim braniteljima jasno navedeno tko su branitelji i koje su sve postrojbe sudjelovale u obrani Hrvatske, uključujući i pripadnike HOS-a.

Sukob interpretacija time prerasta u širu raspravu: priznaje li hrvatska politika sve postrojbe Domovinskog rata ili samo one koje joj trenutačno politički odgovaraju? Kritičari tvrde kako se selektivnim pristupom šalje poruka da se jedni branitelji tretiraju kao povijesno prihvatljivi, a drugi kao problematični, ovisno o ideološkom trenutku i političkoj koristi.

Zakon jedno, praksa drugo

Najveći prigovor političarima odnosi se na, kako mnogi tvrde, otvoreno kršenje vlastitih zakona i dekleracija. U praksi se tako već godinama provodi politika tzv. “iznimne upotrebe” obilježja, iako zakonodavni okvir nigdje izričito ne propisuje takve limite.

U javnosti se stoga postavlja pitanje: Ako su simboli sastavni dio povijesnih postrojbi koje hrvatska država službeno priznaje, zašto se onda njihova uporaba dopušta samo u strogo kontroliranim terminima? Je li riječ o pokušaju kompromisa ili o izbjegavanju političke odgovornosti?

Što slijedi?

Neki analitičari upozoravaju da bi, nastavi li politika ovakvu praksu, sljedeći logičan korak mogao biti dodatno administrativno ograničavanje ratnih simbola, što bi otvorilo nove napetosti i dodatno zakompliciralo odnos društva prema vlastitoj suvremenoj povijesti.

U pozadini svega ostaje ključno pitanje koje tinja već godinama: može li Hrvatska istodobno poštivati svoju povijest, zakone i sensitivitet javnosti, bez političkog licemjerja i bez ideoloških dvostrukih mjerila?

Jedno je sigurno, rasprava neće tako skoro utihnuti.