Kako se približava 60. obljetnica Vinkovačkih jeseni, pojavljuje se niz priča o ljudima čiji su životi usko povezani s ovim kultnim kulturnim događajem.

Neki su dio festivala od samog početka, drugi su s njim odrasli, a nekolicina je ostavila trag vrijedan pamćenja. Jedna takva priča je ona Mirjane Semeš (rođene Vernački), žene čiji je trenutak u voćnjaku 1968. godine postao dio povijesti festivala.

Davne 1968. godine, Mirjana je bila 18-godišnja djevojka iz Slavonskog Broda kada je okrunjena za najljepšu djevojku Đakovačkih vezova. To je bio prvi put da je ikada nosila tradicionalnu odjeću - stoljetnu svadbenu nošnju iz Brodskog Stupnika. Iako nikada prije nije nosila narodnu odjeću, nagovorili su je da pokuša.

„U Đakovu su ljudi vikali 'bijelo, bijelo'. Svi su me gledali i pitali za moj kostim. Nikad ga prije nisam nosila, ali su me poticali da sudjelujem“, prisjeća se.

Kao izabrana kraljica ljepote, Mirjana je pozvana u Vinkovačke Jesene kako bi sudjelovala u simboličnom trenutku - branju prve jabuke u voćnjaku Borinci. Taj trenutak će postati povijesni dio festivala.

Osnovane 1966. godine, Vinkovačke jeseni već su se oblikovale kao velika proslava slavonske baštine. Prvo simbolično branje jabuka održano je 1967. u gradskom parku, gdje je čast pripala dr. Zlatanu Sremcu. Međutim, događaj 1968. u voćnjaku Borinci - s Mirjanom i drugim djevojkama u tradicionalnoj nošnji - postavio je temelje za novu tradiciju koja će trajati desetljećima.

„Branje jabuka postalo je simbol Vinkovačkih jeseni, zahvaljujući Borincima, koji su nekoć bili najveća plantaža jabuka u Europi. Od 1968. nadalje, ljepotice iz Đakovačkih vezova, a kasnije i s manifestacije Mladost i ljepota Slavonije u Mikanovcima, bile su pozvane da simbolično uberu prvu jabuku u voćnjaku“, objašnjava Marko Sabljaković, ravnatelj Centra za kulturu Vinkovci i umjetnički voditelj ovogodišnje svečanosti otvorenja.

Danas se na ulazu u voćnjak nalazi skulptura jabuke akademskog slikara i scenografa Joze Matakovića. Kao suosnivač festivala i dizajner njegova grba, Mataković je stvorio skulpturu kako bi predstavio trajnu priču voćnjaka — ključnog simbola ovogodišnjeg programa.

Vinkovačke jeseni su više od festivala. Žive u osobnim pričama ljudi koji su ih oblikovali. Za Mirjanu, one zauzimaju posebno mjesto u srcu. Gotovo šest desetljeća nakon što je ubrala prvu jabuku, vratila se u voćnjak gdje je sve počelo. Baš kao i tada, osjeća se duboko počašćeno - srce joj jače kuca, a oči joj i dalje sjaje slavonskim ponosom.

„Sjećam se mirisa voćnjaka, baš kao i one prve jabuke koju sam ubrala. Predala sam je tadašnjem ravnatelju Borinaca, Josipu Brozu. Za osamnaestogodišnju djevojku to je toliko značilo. Ostalo mi je kao jedna od najljepših uspomena. Čak i sada, osjećaj je isti. Uzbuđenje je neizmjerno“, kaže sa suzama radosnicama.

Njene fotografije su u to vrijeme bile široko dijeljene, objavljene u kalendarima Turističke zajednice Vinkovaca i korištene u promotivnim materijalima raznih tvrtki. Postala je simbolično lice festivala.

„Proslava u Borincima bila je ogromna, prisustvovalo je mnogo ljudi. Među njima su bili Dragutin Karla Žanić i drugi gradski čelnici. Svi su željeli da se priča ispriča. Pjevalo se i plesalo do zore. Sjećam se da sam sljedećeg jutra oko 7 sati stigla kući“, dodaje s osmijehom.

Nakon te godine, Mirjana se nikada nije vratila u Borince — sve do sada. Za 60. Vinkovačke jeseni ponovno je pozvana da kroči među stabla jabuka. Organizatori su je dugo tražili. Iako je godinama događaj pratila izdaleka, fizički se u voćnjak vratila tek sada, 58 godina kasnije.

Njezin povratak nije samo osobni trenutak, već podsjetnik na tradiciju, ponos i emocije koje Vinkovačke Jeseni nose sa sobom. Kroz priče poput Mirjanine, festival nastavlja odavati počast prošlosti, a istovremeno slavi budućnost slavonske kulture.