U Hrvatskoj i trideset godina nakon završetka Domovinskog rata još uvijek traje borba za istinu – ne više oružjem, nego riječima, interpretacijama i ideologijom. Nažalost, čini se da dio ljevice i dalje živi u 1945., kao da se u međuvremenu nije dogodila ni agresija na Hrvatsku, ni Domovinski rat, ni pobjeda kojom je stvorena moderna hrvatska država.

Za te iste „antifašiste“, Hrvatska je, navodno, oslobođena 1945. godine. No, tko je tada zapravo bio oslobođen? Već 1948. počinju prva hapšenja, a od 1956. do 1958. slijedi val masovnih uhićenja Hrvata. Godine 1971., nakon Hrvatskog proljeća, ponovno se pokreću progoni i zatvaranja svih koji se nisu slagali s komunističkim režimom. Tisuće ubijenih bez suda, spaljena sela, protjerano stanovništvo, razorene crkve i stotine tisuća Hrvata koji su završili po jamama i logorima komunističkog režima – teško da bi se to moglo nazvati oslobođenjem. Crvena zvijezda pod kojom su se tada činili zločini, kasnije se ponovo pojavila na tenkovima koji su razarali Vukovar, Škabrnju, Dubrovnik i brojne druge hrvatske gradove. I opet se očekuje da ju nazivamo „antifašističkim simbolom“.

Branitelji, oni koji su stali u obranu Hrvatske 1991., dobro znaju tko je tada napadao, a tko branio. Oni su ti koji su izborili slobodu – ne deklaracijama, ne partijskim sastancima, nego krvlju, oružjem i žrtvom. Unatoč tome, mnogi s ljevice i dalje pokušavaju umanjiti njihovu ulogu, relativizirati Domovinski rat i svaki ponosni izraz hrvatstva nazvati „ustašlukom“. Taj obrazac podsjeća na retoriku iz Beograda devedesetih, gdje se svaka hrvatska zastava tumačila kao prijetnja. Takva jugokomunistička i velikosrpska propaganda, kojom ljevičari i danas pokušavaju oblikovati javni diskurs u Hrvatskoj, mora jednom zauvijek prestati.

Čini se da ljevica voli Hrvatsku samo ako se ona uklapa u njihovu verziju povijesti – onu u kojoj je partizan s petokrakom jedini dopušteni junak, a svaki branitelj koji spomene vjeru, naciju ili Domovinski rat biva proglašen ekstremistom. Takvo razmišljanje nije samo nepošteno, nego i opasno. Jer bez istine o Domovinskom ratu – bez priznanja tko je napadao, a tko branio – nema ni zdrave države, ni pomirenja.

Vrijeme je da se prestane s mitovima i dvostrukim mjerilima. Hrvatska nije oslobođena 1945. godine – tada je tek promijenila gospodara. Pravo oslobođenje dogodilo se 1995., kada su hrvatski branitelji, a ne partijski komesari, obranili zemlju i omogućili da živimo u slobodi.

To je povijest koju se ne može prebrisati – ma koliko se neki trudili.

Autor: Zdravko Barišić