Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ponovno je pronašao krivca za sve, Hrvatsku. Usred kampanje za lokalne izbore u Srbiji objasnio je javnosti da je upravo hrvatski državni vrh, zajedno sa sigurnosnim službama, navodno glavni pokretač “obojene revolucije” u Srbiji.

Prema toj logici, kad studenti prosvjeduju protiv korupcije i traže prijevremene izbore, to nije zbog domaćih problema nego zbog tajnog plana iz Zagreba. Hrvatska obavještajna služba, čini se, u toj verziji priče upravlja i studentima, i prosvjedima, i političkom scenom u Beogradu, vjerojatno između dvije kave na Jadranu.

Vučić je pritom optužio Hrvatsku da želi Srbiju “na koljenima”, ali je velikodušno dodao da prema susjedima nema mržnje. Samo povremene optužbe za rušenje države, zavjere i međunarodne spletke.

Zanimljivo je da se paralelno u srbijanskim političkim i medijskim krugovima sve češće šapuće kako predsjednik možda pati od svojevrsnog PTSP-a (posttraumatski stresni poremećaj). Naime, Vučićeva politička karijera počela je devedesetih kao istaknuti član radikalne politike u vrijeme rata i agresije na Hrvatsku, a kritičari danas ironično primjećuju da mu se Hrvatska u političkim govorima pojavljuje gotovo kao stalna opsesija, bez obzira na temu.

Pa tako i studentski prosvjedi zbog korupcije odjednom postaju međunarodna zavjera, dok se studenti uspoređuju s talibanima i Pol Potom. U tom političkom svemiru sve ima svoje objašnjenje: ili su studenti ekstremisti, ili su agenti Zagreba.

U kampanji pod sloganom “Aleksandar Vučić - naša obitelj”, predsjednik koji bi po ustavu trebao predstavljati državno jedinstvo očito se odlučio za staru, provjerenu taktiku: kad zatreba politički poticaj, uvijek se može prizvati vanjskog neprijatelja.

A Hrvatska? Ona je, barem prema retorici kampanje, opet dobila glavnu ulogu u srpskoj politici i to bez da je uopće sudjelovala na njihovim izborima.