Komentar Tončija Percana objavljen u švedskom Expressenu nije toliko priča o Luki Modriću koliko je priča o načinu na koji dio hrvatskih javnih komentatora već godinama promatra vlastitu državu. U toj slici gotovo sve što je povezano s hrvatskim domoljubljem, Domovinskim ratom ili Markom Perkovićem Thompsonom završava pod istom etiketom, ustaštvo.

Ovoga puta meta je Luka Modrić, čovjek koji je desetljećima pronosio ugled Hrvatske diljem svijeta. Nogometaš čije je djetinjstvo obilježila velikosrpska agresija, kojem su srpski agresori tijekom Domovinskog rata ubili djeda i čija je obitelj prošla sudbinu tisuća hrvatskih prognanika, sada se pokušava prikazati kao osoba koja je "normalizirala fašističke simbole".

Takva teza nije samo pretjerana nego i duboko nepravedna i anti-hrvatska.

Percan piše kao da hrvatska novija povijest počinje i završava 1941. godine. U njegovoj interpretaciji gotovo da nema Domovinskog rata, nema srpske agresije na Hrvatsku, nema Vukovara, Škabrnje, Ovčare ni tisuća hrvatskih branitelja koji su podnijeli najveću žrtvu za slobodu države. Sve se svodi na jednu riječ, ustaše.

No hrvatska stvarnost mnogo je složenija od ideoloških etiketa.

Pozdrav "Za dom spremni" nedvojbeno nosi povijesno opterećenje iz razdoblja NDH. Međutim, jednako je povijesna činjenica da je tijekom Domovinskog rata bio službeni pozdrav postrojbi HOS-a, čiji su pripadnici sudjelovali u obrani Republike Hrvatske na brojnim bojištima. Za mnoge hrvatske branitelje taj pozdrav nije simbol ustaškog režima, nego simbol otpora velikosrpskoj agresiji, poginulih suboraca i pobjedničkog Domovinskog rata.

S tim se netko može slagati ili ne, ali ozbiljna rasprava mora uvažiti cjelovit povijesni kontekst. Upravo to Percan odbija učiniti.

Umjesto razumijevanja hrvatskog iskustva, nudi pojednostavljenu priču koja će lako naići na odobravanje dijela inozemne publike koja ne poznaje okolnosti Domovinskog rata. U toj priči nema mjesta za iskustvo hrvatskih branitelja, nego samo za optužbe i moralne presude.

Posebno je problematično što se na taj način pokušava diskreditirati Luka Modrić. Čovjek koji nikada nije gradio političku karijeru niti se predstavljao kao ideološki vođa sada se proglašava odgovornim za navodnu "normalizaciju fašizma" zato što je želio da na dočeku reprezentacije nastupi glazbenik čije pjesme mnogi hrvatski branitelji smatraju dijelom svog ratnog identiteta.

To nije ozbiljna analiza. To je politička interpretacija predstavljena kao neupitna istina.

Još je veći problem što se takvim pristupom vrijeđaju tisuće hrvatskih branitelja. Kada se svaki simbol koji je bio prisutan u Domovinskom ratu automatski proglašava ustaškim, ne vrijeđa se samo jedan glazbenik ili jedan nogometaš. Time se vrijeđaju i oni koji su pod tim oznakama ratovali, ginuli i stvarali hrvatsku državu.

Gdje su braniteljske udruge? Gdje je Ministarstvo hrvatskih branitelja?

Možda je u cijeloj ovoj priči najzačuđujuća gotovo potpuna šutnja hrvatskih braniteljskih udruga, ali i Ministarstva hrvatskih branitelja.

Ako postoji institucija čija je zadaća štititi dostojanstvo hrvatskih branitelja, promicati vrijednosti Domovinskog rata i reagirati kada se iskrivljuje povijesni kontekst obrane Hrvatske, onda je to Ministarstvo hrvatskih branitelja. Jednako tako, braniteljske udruge osnovane su upravo zato da čuvaju istinu o Domovinskom ratu i dostojanstvo hrvatskih branitelja.

Pa gdje su danas?

Kako je moguće da gotovo nitko ne reagira kada se u međunarodnim medijima objavljuju tekstovi koji Domovinski rat gotovo u potpunosti zanemaruju, a njegove simbole svode isključivo na raspravu o ustaštvu? Kako je moguće da se ozbiljni domaći mediji takve tekstove prenose bez ozbiljnog podsjećanja na činjenicu da je Hrvatska bila žrtva brutalne velikosrpske agresije i da se branila u međunarodno priznatom obrambenom ratu?

Još više čudi što se šuti kada se pod krinkom borbe protiv ekstremizma zapravo relativizira doprinos postrojbi poput HOS-a, čiji su pripadnici među prvima stali u obranu Hrvatske i za nju dali svoje živote.

Ovdje nije riječ samo o Marku Perkoviću Thompsonu niti samo o Luki Modriću. Oni su danas najpoznatija lica na koja se usmjeravaju napadi. Jučer je bio Thompson, danas je Modrić, sutra će možda biti netko treći. Ali iza tih pojedinačnih slučajeva mnogi vide širi obrazac – pokušaj da se simboli pobjedničkog Domovinskog rata postupno istisnu iz javnog prostora ili prikažu isključivo kroz negativnu prizmu.

Ako Ministarstvo hrvatskih branitelja i braniteljske udruge neće argumentirano reagirati kada se u javnom prostoru osporava ili pojednostavljeno prikazuje ratno iskustvo hrvatskih branitelja, postavlja se pitanje, tko će?

"Je l' moguće da ste zavezali oči..."

Upravo zato danas mnogi drugačije slušaju Thompsonove stihove iz pjesme "Ako ne znaš šta je bilo":

"Je l' moguće da ste zavezali oči
I ne čujete tuđe korake u noći?"

Bez obzira na to voli li netko Thompsonovu glazbu ili ne, teško je ne primijetiti da su upravo ti stihovi za mnoge postali metafora današnjeg trenutka.

Jer dojam je da su se mnogi uspavali. Kao da više nema volje odgovoriti kada se u dijelu domaćih i stranih medija iskrivljuje kontekst Domovinskog rata. Kao da više nema potrebe braniti povijesnu činjenicu da je Hrvatska bila napadnuta, da se branila i da je u tom ratu pobijedila.

Nitko razuman neće osporavati da svaki totalitarni režim, pa tako i ustaški, zaslužuje jasnu osudu. Ali jednako tako nitko nema pravo izbrisati ili zanemariti činjenicu da su hrvatski branitelji 1991. godine branili međunarodno priznatu Republiku Hrvatsku od velikosrpske agresije i da su simboli koje dio njih i danas nosi za njih prije svega povezani s tim obrambenim ratom.

Luka Modrić ostat će jedan od najvećih hrvatskih sportaša svih vremena. Domovinski rat ostat će temelj moderne hrvatske države. A tekstovi poput Percanova ostat će podsjetnik koliko je važno da se o hrvatskoj novijoj povijesti govori cjelovito, pošteno i u njezinu stvarnom povijesnom kontekstu.

Jer ako Hrvatska sama neće čuvati dostojanstvo svojih branitelja, svoje pobjede i svoje povijesti, teško je očekivati da će to umjesto nje učiniti netko drugi.